Članak
Metilensko plavo u hirurgiji pilonidalnog sinusa: dokazi o mapiranju i recidivu

Pilonidalni sinus je kanal ispod kože u blizini trtične kosti, često sa bočnim ograncima koje je teško videti tokom operacije. Operacija nije uspešna kada obolelo tkivo ostane neuklonjeno, pa hirurzi žele pouzdan način da pronađu svaki ogranak pre nego što počnu da seku. Ubrizgavanje metilenskog plavog u otvor sinusa boji sistem kanala u plavo i daje hirurgu vidljivu mapu koju može da prati.
Ta mapa je pomoć pri vizualizaciji, a ne lečenje. Ova razlika je važna jer literatura o upotrebi metilenskog plavog u pilonidalnoj hirurgiji meša dva različita pitanja. Prvo je da li boja precizno označava sve obolelo tkivo. Drugo je da li pacijenti kod kojih je boja korišćena tokom operacije imaju manje recidiva godinama kasnije. Boja može da ne zadovolji prvi kriterijum pod mikroskopom, a da ipak bude povezana sa boljim kliničkim ishodima, ili obrnuto. Dve objavljene studije koje se najčešće citiraju na ovu temu odgovaraju svaka na samo jedno od ovih pitanja, uz različite dizajne i različito praćenje.
Šta hirurg pokušava da vidi
Zamislite boju kao oznaku na skrivenoj strukturi. Hirurg ubrizgava plavu tečnost kroz otvor na koži, čeka da se ona proširi kroz povezane kanale, a zatim ekscidira obojeno tkivo. Sve do čega boja nije stigla, kao i svako obolelo tkivo koje nije bilo povezano sa kanalom u koji je boja ubrizgana, ostaje neobojeno i može biti propušteno.
Tri stvari, dakle, mogu nezavisno jedna od druge da pođu po zlu. Boja možda neće ispuniti svaki ogranak. Hirurg možda neće ukloniti sve što je obojeno. A tkivo izvan obojene granice i dalje može sadržati mikroskopske patološke promene. Studije u nastavku izdvajaju različite delove ovog lanca, zbog čega njihovi rezultati ne mogu da se objedine izračunavanjem proseka.
Čitaocima koji upoređuju operativne tehnike može biti koristan i širi pregled hirurških primena metilenskog plavog, kao i zasebna objašnjenja o tome kako se bojenje razlikuje od lečenja tkiva i kako se recidiv definiše i meri.
Dugoročni recidiv: opservaciona kohorta
Dokazi o recidivu potiču iz retrospektivne kohorte koju su Doll i saradnici opisali u časopisu International Journal of Colorectal Disease, u radu čiji naslov neposredno navodi glavni rezultat i čije dugoročno praćenje upotrebe metilenskog plavog kod akutne pilonidalne bolesti traje mnogo duže nego u većini hirurških studija.
Istraživači su identifikovali 1,960 pacijenata koji su prvi put operisani zbog pilonidalne bolesti u tri nemačke vojne bolnice između 1980 i 1996, a zatim odabrali 247 za detaljno telefonsko praćenje. Prosečno trajanje praćenja bilo je oko 15 godina, u rasponu od približno 9 do 25 godina. Populaciju su uglavnom činili mladi muškarci u vojnoj službi. Hirurška tehnika se razlikovala: kod oko dve trećine urađena je ekscizija uz otvoreno zarastanje, kod jedne četvrtine ekscizija sa primarnim zatvaranjem po srednjoj liniji, a kod ostalih marsupijalizacija.
Podela prema upotrebi boje bila je jednostavna: kod 197 pacijenata metilensko plavo je ubrizgano na početku operacije radi ocrtavanja sistema kanala, a kod 50 nije. Primena boje opisana je kao jedno pažljivo ubrizgavanje, bez navedene koncentracije ili zapremine. Upotreba nije bila randomizovana. Hirurzi su znatno češće birali boju kod hronične bolesti sa fistulama nego kod akutnih apscesa, kao i kada je bilo više otvora sinusa, pa su se dve grupe razlikovale već na početku.
Recidiv je procenjivan pomoću unapred definisanog telefonskog upitnika. Smatralo se da pacijent ima recidiv samo nakon početnog zarastanja, bez kasnije povrede trtične kosti, uz najmanje jedan čvrsti kriterijum (dijagnoza lekara, ponovna incizija ili ekscizija, novi sinus, dlaka u otvoru, gnojni iscedak) ili dva manje specifična kriterijuma (crvenilo, otok, bol, iscedak).
Neprilagođena učestalost recidiva tokom celog perioda iznosila je 32 od 197 uz boju (16 procenata), naspram 15 od 50 bez boje (30 procenata). Kaplan-Meierove procene nakon 20 godina, koje uzimaju u obzir različito trajanje praćenja, iznosile su oko 20 procenata uz boju i 38 procenata bez nje, uz p vrednost log-rank testa od 0.018. U multivarijabilnom Coxovom modelu autori su za upotrebu boje naveli odnos nalik odnosu šansi od 0.45. Većina recidiva pojavila se u roku od pet godina, ali neki su se javili čak 17 godina nakon operacije, zbog čega je dugotrajno praćenje važno za tvrdnje o pilonidalnom recidivu pri upotrebi metilenskog plavog.
Obrazac u podgrupama zahteva oprez. Kod akutne bolesti sa stvaranjem apscesa, procene nakon 20 godina iznosile su približno 19 procenata uz boju, naspram 43 procenta bez nje, ali sa samo 79 pacijenata razlika nije dostigla statističku značajnost (p = 0.078). Kod hronične bolesti, procene su iznosile približno 19 procenata naspram 24 procenta (p = 0.35), što u suštini ne pokazuje dokazivu razliku. Ukupna povezanost je, dakle, prvenstveno poticala iz podgrupe koja je premala da samostalno potkrepi zaključak, u studiji u kojoj dodela postupka nije bila nasumična, a kontrolna grupa je imala samo 50 pacijenata.
Jednako je važno i ono što ova studija ne pokazuje. Nije merila tačnost mapiranja, nije upoređivala histološke nalaze između operacija sa bojom i bez nje i nije dala upotrebljivo poređenje komplikacija rane ili vremena zarastanja između te dve grupe. Ona pruža dokaz o povezanosti upotrebe boje sa manjom dugoročnom učestalošću recidiva u jednoj istorijskoj kohorti, a ne dokaz da je boja to uzrokovala. Mešajući uticaj indikacije, efekti perioda u kome su operacije rađene i kombinacija različitih tehnika ostaju nerazjašnjeni.
Šta boja zaista oboji: studija uparenih uzoraka
Druga studija neposredno ispituje pitanje mapiranja, ali uz dizajn koji se lako pogrešno tumači. Idiz i saradnici objavili su ono što su nazvali prospektivnim randomizovanim ispitivanjem, a studija uparenih histopatoloških uzoraka pri pilonidalnoj eksciziji vođenoj metilenskim plavim i dalje se ponekad citira kao randomizovani dokaz. Registar ispitivanja za istu studiju navodi jednu grupu, bez raspoređivanja i bez zaslepljivanja, pa je tačna klasifikacija prospektivna studija sa jednom grupom i uparenim uzorcima od istog pacijenta, a ne randomizovano poređenje upotrebe boje sa njenim izostankom.
Učestvovala su trideset tri pacijenta sa nekomplikovanom primarnom bolešću. Akutno zapaljenje, apsces i recidivantna bolest bili su isključeni, pa je ova populacija gotovo suprotna akutnoj podgrupi u kojoj je Dollova studija ukazala na najveći efekat. Svakom pacijentu ubrizgano je najmanje 4 mL metilenskog plavog kroz svaki otvor sinusa, pod pritiskom dovoljnim da boja počne da ističe iz kanala. Hirurg je zatim ekscidirao sve plavo tkivo zajedno sa otvorom sinusa kao jedan uzorak (Grupa 1), pregledao preostalu šupljinu i zasebno ekscidirao svako makroskopski sumnjivo neobojeno granulaciono tkivo kao drugi uzorak (Grupa 2).
Patolog koji nije znao kojoj grupi uzorci pripadaju ocenio je pet mikroskopskih karakteristika u oba uzorka: uvećane folikule dlake, rasute keratinske lamele, zapaljenski infiltrat, stabla dlake i fibrozu.
Boja je bila najizraženija u tkivu sa najtežim promenama, ali nije označila njihovu punu granicu. Abnormalnosti su i dalje bile česte u drugom, neobojenom uzorku: uvećani folikuli u 31 od 33, keratinske lamele u 29 od 33, zapaljenje u 30 od 33. Stabla dlake bila su najjasnija razlika, prisutna u 29 od 33 obojena uzorka, ali samo u 5 od 33 neobojena. Prosečne ocene intenziteta bile su više u obojenom tkivu za svaku karakteristiku. Jednostavno rečeno, plava granica označila je središte bolesti, ali nije obuhvatila sve histološki izmenjeno tkivo.
Dva ograničenja ublažavaju čak i taj zaključak. Drugi uzorak nije bio sistematski uzorak celokupnog neobojenog tkiva. Uzimani su samo kada je hirurg uočio sumnjivo granulaciono tkivo i odlučio da ponovi eksciziju, pa su prvenstveno uzorkovana neobojena područja koja su izgledala najviše izmenjeno. Zato se iz tih podataka ne može izračunati stvarna osetljivost niti stopa lažno negativnih rezultata mapiranja bojom. Pored toga, studija uopšte nije izvestila o kliničkim ishodima: ni o stopi recidiva, ni o stopi infekcije, ni o stopi dehiscencije, ni o vremenu zarastanja. Mikroskopska abnormalnost izvan plave ivice jeste zamenski pokazatelj, a ne dokaz da bi se kod tih pacijenata javio recidiv.
Uporedni prikaz dve studije
| Doll i sar., 2008 | Idiz i sar., 2014 | |
|---|---|---|
| Dizajn | Retrospektivna opservaciona kohorta, nerandomizovano poređenje sa bojom i bez boje | Prospektivna studija sa jednom grupom, upareni uzorci od istog pacijenta |
| Pacijenti | 247, akutna i hronična bolest, vojne bolnice | 33, samo nekomplikovana primarna bolest |
| Protokol primene boje | Jedno ubrizgavanje, doza nije navedena | Najmanje 4 mL po otvoru, koncentracija nije navedena |
| Glavni ishod | Recidiv procenjen upitnikom, prosečno 15 godina | Preostale mikroskopske promene izvan granice bojenja, bez kliničkog praćenja |
| Ishodi vezani za ranu | Nema upotrebljivog poređenja sa bojom i bez boje | Nisu navedeni |
| Glavni rezultat | Recidiv nakon 20 godina oko 20% uz boju naspram 38% bez nje | Neobojeno tkivo i dalje izmenjeno, mada sa manje izraženim promenama |
Ovi redovi ne mogu se objediniti u jedan zaključak. Kohortna studija meri klinički ishod tokom više decenija, bez ispitivanja tačnosti mapiranja. Studija uparenih uzoraka ispituje potpunost mapiranja pod mikroskopom, bez merenja bilo kog kliničkog ishoda. Nijedna nije randomizovano poređenje hirurgije vođene bojom sa hirurgijom bez takvog vođenja, uz praćenje i recidiva i ishoda vezanih za ranu, a takvo ispitivanje nije obuhvaćeno ovim parom dokaza.
To ostavlja tri utemeljene tvrdnje za svakoga ko sa hirurgom razgovara o mogućnostima upotrebe metilenskog plavog kod pilonidalnog sinusa. Prvo, jedna dugotrajna, ali nerandomizovana studija povezuje upotrebu boje sa manjom učestalošću recidiva, prvenstveno kod akutnih oblika, uz veliku neizvesnost. Drugo, jedna mala mehanistička studija pokazuje da bojenje potcenjuje histološku rasprostranjenost bolesti, bez dokaza da dodatni mikroskopski nalazi uzrokuju recidiv. Treće, nijedna studija ne potkrepljuje tvrdnje o infekciji rane, brzini zarastanja ili stopama komplikacija pri hirurgiji vođenoj bojom, jer nijedna nije merila ta poređenja.
Praktično pitanje koje treba postaviti na konsultaciji zato je usko: s obzirom na planiranu tehniku (otvoreno zarastanje, zatvaranje ili režanj), da li hirurg koristi boju da pronađe kanale i kako postupa sa sumnjivim neobojenim tkivom na ivici šupljine? Dokazi ukazuju na moguću, ali nedokazanu povezanost boje sa recidivom i na dokumentovano ograničenje njene upotrebe kao anatomskog markera. Sve izvan toga je ekstrapolacija.