Članak

Metilensko plavilo u hirurgiji pilonidalnog sinusa: dokazi o mapiranju i recidivu

Metilensko plavilo u hirurgiji pilonidalnog sinusa: dokazi o mapiranju i recidivu

Pilonidalni sinus je kanal ispod kože u blizini trtične kosti, često s bočnim ograncima koje je teško uočiti tokom operacije. Operacija ne uspijeva kada se oboljelo tkivo ne ukloni u cijelosti, pa hirurzi traže pouzdan način da pronađu svaki ogranak prije rezanja. Ubrizgavanje metilenskog plavila u otvor sinusa boji sistem kanala u plavo i daje hirurgu vidljivu mapu koju može pratiti.

Ta mapa služi kao pomoć pri vizualizaciji, a ne kao liječenje. Ova razlika je važna jer literatura o metilenskom plavilu u pilonidalnoj hirurgiji miješa dva različita pitanja. Prvo je da li boja precizno označava sve oboljelo tkivo. Drugo je da li pacijenti kod kojih je tokom operacije korištena boja imaju manje recidiva godinama kasnije. Boja može pasti na prvom testu pod mikroskopom, a ipak biti povezana s boljim kliničkim ishodima, ili obrnuto. Dvije objavljene studije koje se najčešće navode o ovoj temi odgovaraju svaka na samo jedno od ovih pitanja, uz različite nacrte istraživanja i različito praćenje.

Šta hirurg pokušava vidjeti

Zamislite boju kao oznaku skrivene strukture. Hirurg ubrizgava plavu tečnost kroz otvor na koži, čeka da se proširi kroz povezane kanale, a zatim odstranjuje obojeno tkivo. Sve do čega boja nije stigla, kao i svako oboljelo tkivo koje nikada nije bilo povezano s kanalom u koji je boja ubrizgana, ostaje neobojeno i može biti propušteno.

Zato tri stvari mogu poći po zlu nezavisno jedna od druge. Boja možda neće ispuniti svaki ogranak. Hirurg možda neće ukloniti sve što je obojeno. A tkivo izvan obojene granice i dalje može sadržavati mikroskopske promjene. Studije u nastavku izdvajaju različite dijelove ovog lanca, zbog čega se njihovi rezultati ne mogu objediniti izračunavanjem prosjeka.

Čitaocima koji upoređuju operativne tehnike može biti koristan i širi pregled hirurških primjena metilenskog plavila, kao i zasebna objašnjenja o tome kako se bojenje razlikuje od liječenja tkiva te kako se recidiv definiše i mjeri.

Dugoročni recidiv: opservacijska kohorta

Dokazi o recidivu potiču iz retrospektivne kohorte koju su Doll i saradnici opisali u časopisu International Journal of Colorectal Disease, u radu čiji naslov direktno navodi glavni rezultat i čije dugoročno praćenje metilenskog plavila kod akutne pilonidalne bolesti traje znatno duže nego u većini hirurških studija.

Istraživači su identificirali 1,960 pacijenata koji su prvi put operisani zbog pilonidalne bolesti u tri njemačke vojne bolnice između 1980 i 1996, a zatim odabrali 247 za detaljno telefonsko praćenje. Prosječno trajanje praćenja bilo je oko 15 godina, uz raspon od približno 9 do 25 godina. Populaciju su uglavnom činili mladi muškarci iz vojske. Hirurške tehnike su se razlikovale: oko dvije trećine pacijenata imalo je eksciziju s otvorenim zarastanjem, jedna četvrtina eksciziju s primarnim zatvaranjem po srednjoj liniji, a preostali marsupijalizaciju.

Podjela prema upotrebi boje bila je jednostavna: kod 197 pacijenata metilensko plavilo ubrizgano je na početku operacije radi ocrtavanja sistema kanala, a kod 50 nije. Primjena boje opisana je kao jedno pažljivo ubrizgavanje, bez navedene koncentracije ili zapremine. Upotreba nije bila randomizirana. Hirurzi su mnogo češće birali boju kod hronične bolesti s fistulama nego kod akutnih apscesa, kao i kada je bilo više otvora sinusa, pa su se dvije grupe razlikovale već na početku.

Recidiv je procjenjivan unaprijed definiranim telefonskim upitnikom. Pacijenti su svrstani među one s recidivom samo ako je nakon početnog zarastanja, bez naknadne povrede trtične regije, bio prisutan ili jedan čvrsti kriterij (dijagnoza ljekara, ponovna incizija ili ekscizija, novi sinus, dlaka u otvoru, gnojni iscjedak) ili dva manje specifična kriterija (crvenilo, otok, bol, iscjedak).

Neprilagođena učestalost recidiva tokom cijelog perioda bila je 32 od 197 uz boju (16 posto), naspram 15 od 50 bez boje (30 posto). Kaplan-Meierove procjene nakon 20 godina, koje uzimaju u obzir različito trajanje praćenja, bile su oko 20 posto uz boju i 38 posto bez nje, uz p-vrijednost log-rank testa od 0.018. U multivarijabilnom Coxovom modelu autori su za upotrebu boje naveli omjer sličan omjeru izgleda od 0.45. Većina recidiva pojavila se unutar pet godina, ali neki su se javili tek 17 godina nakon operacije, zbog čega je dugotrajno praćenje važno za tvrdnje o metilenskom plavilu i recidivu pilonidalne bolesti.

Obrazac rezultata u podgrupama zahtijeva oprez. Kod akutne bolesti s nastankom apscesa, procjene nakon 20 godina bile su približno 19 posto uz boju naspram 43 posto bez nje, ali uz samo 79 pacijenata razlika nije dostigla statističku značajnost (p = 0.078). Kod hronične bolesti procjene su bile približno 19 posto naspram 24 posto (p = 0.35), što u suštini znači da nije dokazana razlika. Ukupna povezanost je, dakle, prvenstveno poticala iz podgrupe koja je bila premala za samostalan zaključak, u studiji u kojoj raspodjela postupaka nije bila slučajna i u kojoj je kontrolna grupa imala samo 50 pacijenata.

Jednako je važno i ono što ova studija ne pokazuje. Nije mjerila preciznost mapiranja, nije upoređivala histološke nalaze operacija s bojom i bez nje te nije pružila upotrebljivo poređenje komplikacija rane ili vremena zarastanja između te dvije grupe. Ona je dokaz povezanosti upotrebe boje s manjom učestalošću dugoročnog recidiva u jednoj historijskoj kohorti, a ne dokaz da je boja uzrokovala tu razliku. Utjecaj indikacije na izbor postupka, utjecaji vremenskog perioda i kombinacija tehnika ostaju nerazjašnjeni.

Šta boja zaista oboji: studija uparenih uzoraka

Druga studija direktno postavlja pitanje mapiranja, ali ima nacrt koji je lako pogrešno protumačiti. Idiz i saradnici objavili su ono što su nazvali prospektivnim randomiziranim ispitivanjem, a studija uparenih histopatoloških uzoraka nakon pilonidalne ekscizije vođene metilenskim plavilom i dalje se ponekad navodi kao randomizirani dokaz. Registar ispitivanja za istu studiju navodi jednu grupu bez raspodjele i bez zasljepljivanja, pa je tačna klasifikacija prospektivna studija s jednom grupom i uparenim uzorcima istog pacijenta, a ne randomizirano poređenje boje s izostankom boje.

Učestvovala su trideset i tri pacijenta s nekompliciranom primarnom bolešću. Akutna upala, apsces i recidivirajuća bolest bili su isključeni, pa je ova populacija gotovo suprotna akutnoj podgrupi u kojoj je Dollova studija ukazala na najveći učinak. Svakom pacijentu ubrizgano je najmanje 4 mL metilenskog plavila kroz svaki otvor sinusa, pod dovoljnim pritiskom da boja procuri iz kanala. Hirurg je zatim odstranio sve plavo tkivo zajedno s otvorom sinusa kao jedan uzorak (Grupa 1), pregledao preostalu šupljinu i zasebno odstranio svako makroskopski sumnjivo neobojeno granulacijsko tkivo kao drugi uzorak (Grupa 2).

Patolog koji nije znao kojoj grupi pripada uzorak ocijenio je pet mikroskopskih obilježja u oba uzorka: proširene folikule dlake, raspršene keratinske lamele, upalnu infiltraciju, stabljike dlake i fibrozu.

Najizraženije promjene bile su koncentrirane u obojenom tkivu, ali boja nije označila njihov puni opseg. Abnormalnosti su ostale česte i u neobojenom drugom uzorku: prošireni folikuli u 31 od 33, keratinske lamele u 29 od 33 i upala u 30 od 33. Stabljike dlake najjasnije su razlikovale uzorke, jer su bile prisutne u 29 od 33 obojena uzorka, ali samo u 5 od 33 neobojena. Prosječne ocjene intenziteta bile su više u obojenom tkivu za svako obilježje. Jednostavno rečeno, plava granica označavala je središte bolesti, ali nije obuhvatala sve histološki abnormalno tkivo.

Čak i taj zaključak ima dva ograničenja. Drugi uzorak nije bio sistematski uzorak cjelokupnog neobojenog tkiva. Uzet je samo kada je hirurg uočio sumnjivo granulacijsko tkivo i odlučio ga dodatno odstraniti, pa su njime prvenstveno obuhvaćena neobojena područja najlošijeg izgleda. Zato ne može dati stvarnu osjetljivost niti stopu lažno negativnih rezultata mapiranja bojom. Osim toga, studija nije izvijestila ni o jednom kliničkom ishodu: ni o stopi recidiva, ni o stopi infekcije, ni o stopi dehiscencije, ni o vremenu zarastanja. Mikroskopske abnormalnosti izvan plave granice zamjenski su pokazatelj, a ne dokaz da bi ti pacijenti imali recidiv.

Uporedni pregled dviju studija

Doll i sar., 2008Idiz i sar., 2014
NacrtRetrospektivna opservacijska kohorta, nerandomizirano poređenje upotrebe boje i izostanka bojeProspektivna studija s jednom grupom, upareni uzorci istog pacijenta
Pacijenti247, akutna i hronična bolest, vojne bolnice33, samo nekomplicirana primarna bolest
Protokol primjene bojeJedno ubrizgavanje, doza nije navedenaNajmanje 4 mL po otvoru, koncentracija nije navedena
Glavni ishodRecidiv procijenjen upitnikom, prosječno praćenje 15 godinaPreostale mikroskopske promjene izvan granice boje, bez kliničkog praćenja
Ishodi raneNema upotrebljivog poređenja upotrebe boje i izostanka bojeNisu navedeni
Glavni rezultatRecidiv nakon 20 godina oko 20% uz boju naspram 38% bez njeNeobojeno tkivo i dalje abnormalno, iako su promjene manje izražene

Ovi redovi ne mogu se objediniti u jedan zaključak. Kohortna studija mjeri klinički ishod tokom više decenija, bez ispitivanja preciznosti mapiranja. Studija uparenih uzoraka ispituje potpunost mapiranja pod mikroskopom, bez mjerenja bilo kojeg kliničkog ishoda. Nijedna nije randomizirano poređenje operacije vođene bojom s operacijom bez takvog vođenja koje bi pratilo i recidiv i ishode rane, a takvo ispitivanje nije obuhvaćeno ovim parom studija.

Time ostaju tri pouzdane tvrdnje za svakoga ko s hirurgom razgovara o primjeni metilenskog plavila kod pilonidalnog sinusa. Prvo, jedna dugotrajna, ali nerandomizirana studija povezuje upotrebu boje s manjom učestalošću recidiva, prvenstveno kod akutnih slučajeva, uz znatnu neizvjesnost. Drugo, jedna mala mehanistička studija pokazuje da bojenje potcjenjuje histološki opseg bolesti, ali ne pokazuje da dodatni mikroskopski nalazi uzrokuju recidiv. Treće, nijedna studija ne podržava tvrdnje o infekciji rane, brzini zarastanja ili stopama komplikacija operacije vođene bojom, jer nijedna nije mjerila ta poređenja.

Praktično pitanje za konsultaciju zato je usko određeno: s obzirom na planiranu tehniku (otvoreno zarastanje, zatvaranje ili režanj), koristi li hirurg boju za pronalaženje kanala i kako postupa sa sumnjivim neobojenim tkivom na rubu šupljine? Dokazi ukazuju na moguću, ali nedokazanu povezanost boje s recidivom i na dokumentirano ograničenje njene uloge kao anatomskog markera. Sve izvan toga predstavlja ekstrapolaciju.