Članak
Metilensko modrilo u kirurgiji pilonidalnog sinusa: dokazi o mapiranju i recidivu

Pilonidalni sinus kanal je ispod kože u blizini trtične kosti, često s bočnim ograncima koje je teško vidjeti tijekom operacije. Operacija ne uspijeva kada zaostane bolesno tkivo, pa kirurzi žele pouzdan način pronalaženja svakog ogranka prije rezanja. Ubrizgavanje metilenskog modrila u otvor sinusa boji sustav kanala u plavo i kirurgu daje vidljivu mapu koju može slijediti.
Ta je mapa pomoć pri vizualizaciji, a ne liječenje. Ta je razlika važna jer literatura o primjeni metilenskog modrila u pilonidalnoj kirurgiji miješa dva različita pitanja. Prvo je označava li bojilo precizno sve bolesno tkivo. Drugo je imaju li pacijenti u čijim je operacijama korišteno bojilo manje recidiva godinama poslije. Bojilo može pasti na prvom testu pod mikroskopom, a ipak biti povezano s boljim kliničkim ishodima, ili obrnuto. Dva objavljena istraživanja koja se najčešće citiraju na tu temu odgovaraju svako na samo jedno od tih pitanja, uz različite nacrte istraživanja i različito praćenje.
Što kirurg pokušava vidjeti
Zamislite bojilo kao oznaku na skrivenoj strukturi. Kirurg ubrizgava plavu tekućinu kroz otvor na koži, čeka da se proširi kroz povezane kanale, a zatim izrezuje obojeno tkivo. Sve do čega bojilo nije doprlo, kao i svako bolesno tkivo koje nikada nije bilo povezano s kanalom u koji je bojilo ubrizgano, ostaje neobojeno i može biti propušteno.
Stoga tri stvari mogu poći po zlu neovisno jedna o drugoj. Bojilo možda neće ispuniti svaki ogranak. Kirurg možda neće ukloniti sve što je obojeno. A tkivo izvan obojene granice i dalje može sadržavati mikroskopske patološke promjene. Istraživanja u nastavku izdvajaju različite dijelove tog lanca, zbog čega se njihovi rezultati ne mogu objediniti u prosjek.
Čitatelje koji uspoređuju operacijske tehnike mogao bi zanimati i širi pregled kirurških primjena metilenskog modrila, kao i zasebna objašnjenja o tome kako se bojenje razlikuje od liječenja tkiva te kako se recidiv definira i mjeri.
Dugoročni recidiv: opservacijska kohorta
Dokazi o recidivu potječu iz retrospektivne kohorte koju su Doll i suradnici opisali u časopisu International Journal of Colorectal Disease, u radu čiji naslov izravno navodi glavni rezultat i čije dugoročno praćenje primjene metilenskog modrila u akutnoj pilonidalnoj bolesti traje znatno dulje nego u većini kirurških istraživanja.
Istraživači su identificirali 1,960 pacijenata koji su prvi put operirani zbog pilonidalne bolesti u tri njemačke vojne bolnice između 1980 i 1996, a zatim odabrali 247 za detaljno telefonsko praćenje. Prosječno praćenje trajalo je oko 15 godina, uz raspon od približno 9 do 25 godina. Populaciju su uglavnom činili mladi muškarci u vojnoj službi. Kirurške tehnike razlikovale su se: oko dvije trećine pacijenata imalo je eksciziju s otvorenim cijeljenjem, jedna četvrtina eksciziju s primarnim zatvaranjem po središnjoj liniji, a ostali marsupijalizaciju.
Izloženost je bila jednostavno definirana: u 197 pacijenata metilensko modrilo ubrizgano je na početku operacije radi ocrtavanja sustava kanala, a u 50 nije. Primjena bojila opisana je kao jednokratno pažljivo ubrizgavanje, bez navedene koncentracije ili volumena. Primjena nije bila randomizirana. Kirurzi su znatno češće birali bojilo kod kronične bolesti s fistulama nego kod akutnih apscesa, kao i češće kada je bilo više otvora sinusa, pa su se dvije skupine razlikovale već na početku.
Recidiv je procjenjivan unaprijed utvrđenim telefonskim upitnikom. Smatralo se da pacijenti imaju recidiv samo nakon početnog cijeljenja, bez naknadne traume trtične kosti, uz jedan čvrsti kriterij (liječnička dijagnoza, ponovna incizija ili ekscizija, novi sinus, dlaka u otvoru, gnojni iscjedak) ili dva blaža kriterija (crvenilo, oteklina, bol, iscjedak).
Neprilagođena učestalost recidiva tijekom cijelog razdoblja iznosila je 32 od 197 uz bojilo (16 posto), nasuprot 15 od 50 bez bojila (30 posto). Kaplan-Meierove procjene nakon 20 godina, koje uzimaju u obzir različito trajanje praćenja, iznosile su oko 20 posto uz bojilo i 38 posto bez njega, uz p-vrijednost log-rank testa od 0.018. U multivarijabilnom Coxovu modelu autori su za primjenu bojila naveli omjer nalik omjeru izgleda od 0.45. Većina recidiva pojavila se unutar pet godina, no neki su se pojavili čak 17 godina nakon operacije, zbog čega je dugotrajno praćenje važno za tvrdnje o recidivu pilonidalne bolesti pri primjeni metilenskog modrila.
Rezultati po podskupinama zahtijevaju oprez. Kod akutne bolesti s nastankom apscesa, procjene nakon 20 godina iznosile su približno 19 posto uz bojilo, nasuprot 43 posto bez njega, ali sa samo 79 pacijenata razlika nije dosegla statističku značajnost (p = 0.078). Kod kronične bolesti procjene su iznosile približno 19 posto nasuprot 24 posto (p = 0.35), što u biti znači da nije bilo dokazive razlike. Ukupna povezanost stoga je proizlazila iz podskupine premale za samostalan zaključak, u istraživanju u kojem dodjela postupka nije bila nasumična, a kontrolna skupina imala je samo 50 pacijenata.
Jednako je važno ono što ovo istraživanje ne pokazuje. Nije mjerilo preciznost mapiranja, nije uspoređivalo histološke nalaze između operacija s bojilom i bez njega te nije pružilo upotrebljivu usporedbu tih postupaka za komplikacije rane ili vrijeme cijeljenja. Ono je dokaz povezanosti između primjene bojila i manje dugoročnih recidiva u jednoj povijesnoj kohorti, a ne dokaz da je bojilo to uzrokovalo. Utjecaj indikacije kao zbunjujućeg čimbenika, učinci vremenskog razdoblja i kombinacija različitih tehnika ostaju nerazjašnjeni.
Što bojilo zapravo boji: istraživanje uparenih uzoraka
Drugo istraživanje izravno postavlja pitanje mapiranja, ali s nacrtom koji je lako pogrešno protumačiti. Idiz i suradnici objavili su ono što su nazvali prospektivnim randomiziranim istraživanjem, a histopatološko istraživanje uparenih uzoraka pri pilonidalnoj eksciziji vođenoj metilenskim modrilom i dalje se ponekad navodi kao randomizirani dokaz. Registar kliničkih ispitivanja za isto istraživanje navodi jednu skupinu bez dodjele u skupine i bez zasljepljivanja, pa je točna klasifikacija prospektivno istraživanje s jednom skupinom i uparenim uzorcima istog pacijenta, a ne randomizirana usporedba primjene bojila s njegovim izostankom.
Sudjelovala su trideset i tri pacijenta s nekompliciranom primarnom bolešću. Akutna upala, apsces i recidiv bolesti bili su isključeni, pa je ta populacija gotovo suprotnost akutnoj podskupini u kojoj je Dollovo istraživanje upućivalo na najveći učinak. Svaki je pacijent primio najmanje 4 mL metilenskog modrila kroz svaki otvor sinusa, pod tlakom dovoljnim da bojilo iscuri iz kanala. Kirurg je zatim izrezao sve plavo tkivo zajedno s otvorom sinusa kao jedan uzorak (Skupina 1), pregledao preostalu šupljinu i zasebno izrezao svako makroskopski sumnjivo neobojeno granulacijsko tkivo kao drugi uzorak (Skupina 2).
Patolog koji nije znao kojoj skupini uzorci pripadaju bodovao je pet mikroskopskih obilježja u oba uzorka: povećane folikule dlake, raspršene keratinske lamele, upalnu infiltraciju, stabljike dlaka i fibrozu.
Bojilo je obuhvatilo područja s najizraženijim patološkim promjenama, ali nije omeđilo sve promjene. Abnormalnosti su i dalje bile česte u neobojenom drugom uzorku: povećani folikuli u 31 od 33, keratinske lamele u 29 od 33 i upala u 30 od 33. Stabljike dlaka bile su obilježje koje je najjasnije razlikovalo uzorke: bile su prisutne u 29 od 33 obojena uzorka, ali samo u 5 od 33 neobojena. Prosječne ocjene intenziteta bile su više u obojenom tkivu za svako obilježje. Jednostavno rečeno, plava granica označavala je središte bolesti, ali nije obuhvaćala sve histološki abnormalno tkivo.
Čak i taj zaključak ima dva ograničenja. Drugi uzorak nije bio sustavan uzorak svega neobojenog tkiva. Uzet je samo kada je kirurg vidio sumnjivo granulacijsko tkivo i odlučio ga dodatno izrezati, pa su prvenstveno uzorkovana neobojena područja koja su izgledala najlošije. Zato se iz njega ne može dobiti stvarna osjetljivost ni stopa lažno negativnih nalaza mapiranja bojilom. Osim toga, istraživanje uopće nije izvijestilo o kliničkim ishodima: ni o stopi recidiva, ni o stopi infekcije, ni o stopi dehiscencije, ni o vremenu cijeljenja. Mikroskopska abnormalnost izvan plavog ruba zamjenski je pokazatelj, a ne dokaz da bi ti pacijenti imali recidiv.
Usporedni prikaz dvaju istraživanja
| Doll i sur., 2008 | Idiz i sur., 2014 | |
|---|---|---|
| Nacrt istraživanja | Retrospektivna opservacijska kohorta, nerandomizirana usporedba primjene bojila i njegova izostanka | Prospektivno istraživanje s jednom skupinom, upareni uzorci istog pacijenta |
| Pacijenti | 247, akutna i kronična bolest, vojne bolnice | 33, samo nekomplicirana primarna bolest |
| Protokol primjene bojila | Jednokratno ubrizgavanje, doza nije navedena | Najmanje 4 mL po otvoru, koncentracija nije navedena |
| Glavni ishod | Recidiv prema upitniku, prosječno praćenje 15 godina | Zaostale mikroskopske patološke promjene izvan granice bojila, bez kliničkog praćenja |
| Ishodi rane | Nema upotrebljive usporedbe primjene bojila i njegova izostanka | Nisu navedeni |
| Glavni rezultat | Recidiv nakon 20 godina oko 20% uz bojilo nasuprot 38% bez njega | Neobojeno tkivo i dalje abnormalno, iako su promjene manje izražene |
Ti se redci ne mogu objediniti u jedan zaključak. Kohortno istraživanje mjeri klinički ishod tijekom desetljeća bez ispitivanja preciznosti mapiranja. Istraživanje uparenih uzoraka ispituje potpunost mapiranja pod mikroskopom bez mjerenja bilo kojeg kliničkog ishoda. Nijedno nije randomizirana usporedba kirurgije vođene bojilom i kirurgije bez takvog vođenja koja uključuje i recidiv i ishode rane, a takvo ispitivanje nije prisutno u ovom paru dokaza.
Time ostaju tri vjerodostojne tvrdnje za svakoga tko s kirurgom razgovara o mogućnostima primjene metilenskog modrila kod pilonidalnog sinusa. Prvo, jedno dugotrajno, ali nerandomizirano istraživanje povezuje primjenu bojila s manje recidiva, ponajprije kod akutnih oblika bolesti, uz veliku nesigurnost. Drugo, jedno malo mehanističko istraživanje pokazuje da bojenje podcjenjuje histološki opseg bolesti, ali ne pokazuje da dodatni mikroskopski nalazi uzrokuju recidiv. Treće, nijedno istraživanje ne podupire tvrdnje o infekciji rane, brzini cijeljenja ili stopama komplikacija pri kirurgiji vođenoj bojilom jer nijedno nije mjerilo te usporedbe.
Praktično pitanje za konzultaciju stoga je usko: s obzirom na planiranu tehniku (otvoreno cijeljenje, zatvaranje ili režanj), koristi li kirurg bojilo za pronalaženje kanala i kako postupa sa sumnjivim neobojenim tkivom na rubu šupljine? Dokazi upućuju na moguću, ali nedokazanu povezanost bojila s recidivom te na dokumentirano ograničenje njegove primjene kao anatomskog biljega. Sve izvan toga ekstrapolacija je.